Dvije žene, dvije sestre, dvije slike života, dva načina postojanja: djelovanje i kontemplacija - Marta i Marija… Isus, dobar prijatelj, pohodio ih je u njihovoj Betaniji. Marta ne zna kamo bi se okrenula od posla. Treba pripremiti hranu, piće, kuću, učiniti sve da bi se onaj koga toliko vole osjećao najbolje. Motivacija joj je ljubav i poštovanje prema Isusu. U Marti raste nezadovoljstvo Marijinim ponašanjem, jer je sjela i sluša Isusa, a ne pomaže joj pripremiti sve potrebno za njega. Marija se potpuno usredotočila na Isusa i na njegovu riječ. Nakon što se Marta požalila Isusu on je poučava: „Marija je uistinu izabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti.“ Nije joj rekao da njezin trud nije dobar, jer gosta i prijatelja treba počastiti i to je dio koji vrijedi i važan je. Ipak, od čašćenja prijatelja, od brige o mnogim vanjskim detaljima pripremljenima za njega, bitniji je sam prijatelj, gost i usredotočenost na njega. Isus poučava da postoji bitno i bitnije jer neke stvari prolaze, a druge ostaju zauvijek…
Nije li i svatko od nas, u sebi, na neki način, Marta i Marija? Koliko puta Isusa primamo u kuću u ljudima s kojima živimo i s kojima se susrećemo? Nije li Isus prisutan i u našoj djeci, ženi, mužu, najbližima? Sigurno, briga za njih i za sve što je potrebno je itekako vrijedna. Ipak, moramo biti oprezni da se naš život ne izgubi u zabrinutostima i radu za one koje volimo, a da na kraju nemamo vremena više ih pravo pogledati, saslušati i doživjeti. Ponekad je dovoljno malo za susret. Upravo u susretu, u promatranju, u kontemplaciji Isusa ili čovjeka s kojim se on poistovjetio, postanemo ponovo svjesni zbog čega u stvari živimo i zašto se trudimo i mučimo. Bez susreta oči u oči, bez molitve, bez duhovne hrane dobivene u pogledu punom ljubavi nećemo moći trajno brinuti se za one koje volimo. I rad i briga, da, ali nikada bez molitve. U molitvi, u susretu s Bogom, u kontemplaciji, pronalazi se ono bitnije, što ne prolazi.
Mijo Nemoj odustati od ljubavi!
Tko može ljubiti Boga svim srcem, svom dušom, svom snagom i umom te bližnjega kao sebe samoga? Samo onaj čije srce je zapaljeno, čije srce gori ljubavlju. Ako čovjek može proći pored izranjenog, krvavog, opljačkanog čovjeka i mirno ga zaobići, to je siguran znak da u srcu nema vatre ljubavi. Ako čovjek mirno može proći pored čovjeka koji je u potrebi, koji je osamljen i u problemima bez da ga to dira, u njegovom srcu nema žara Božje ljubavi. Srce koje gori Božjom ljubavlju, ne može mirno zaobići čovjeka u potrebi. Takvo srce suosjeća, sutrpi i djeluje, poput Samarijanca iz današnjeg evanđelja. Svećenik i levit, koji bi već po naravi svoje službe trebali suosjećati s izranjenim čovjekom, zaobišli su ga, a neprijatelj, Samarijanac, očitovao je Božju ljubav prema čovjeku. Povio mu je rane, odnio ga u gostinjac, platio da se pobrinu za njega…
U konkretnim djelima ljubavi provjerava se ljubimo li Boga i čovjeka. Riječi su premalo. Riječi nisu dosta. Važno je djelovati. Ponekad je dovoljna i blizina, stisak ruke, osmijeh, riječ, a ponekad treba „zasukati rukave“, i ozbiljno se primiti posla da bi žar ljubavi Božje nastavio gorjeti u nama. Ljubiti Boga svim srcem i bližnjega kao sebe samoga nije nemoguća misija, ali zahtjeva spremnost odreći se svoje ugodnosti, zahtijeva spremnost na žrtvu. Ne dopustimo udarcima života, razočaranjima, obavezama, stresu, ni ičemu drugom dovesti nas u stanje apatije, nevjere u mogućnost ljubavi. Bez vršenja ljubavi, biti ćemo prazni i hladni, a srce koje ljubi živi punim plućima. Ljubav živi u srcu onih koji se svim srcem i dušom obrate Gospodinu, koji mu otvore svoju dušu i traže njegovu pomoć. Želiš li puninu i smisao? Nikada ne odustaj od ljubavi! |
Isus i danas poziva i šalje učenike, jer žetva je velika, a radnika malo... Šalje nemoćne i slabe - janjce među vukove. Isusovi se učenici često čine slabi, pretihi, nemoćni pred bahatom bukom vremena i mentaliteta ljudi s kojima žive. Ipak, ta slabost ojačana povjerenjem u Isusovu blizinu i pomoć pobjeđuje mirom koji nose u svojim srcima. ”Mir kući ovoj...” pozdrav je, želja i blagoslov Isusovih učenika u susretu s onima koji prihvate biti dio Isusove žetve.
Osim što su slabi poput janjaca, Isusovi poslanici su obdareni snagom kojoj se ništa ne može suprotstaviti: ”Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi.” Krhka je buka i bahatost zla, koliko se god činila moćnom, a velika je snaga onih koji se oslanjaju na Isusa i sve čini u njegovo ime. Čovjekova je snaga, ako se oslanja samo na sebe, jedno veliko ništa.
Isusovi učenici trebaju trajno donositi Isusov mir i navještati: ”Približilo se kraljevstvo Božje.” Isusovi učenici ne smiju se razočarati što svi neće odmah prihvatiti njihovu ponudu mira i navještaj kraljevstva Božjega . Razočaranje ne donosi ništa, a vjera donosi sve. Navještaj Isusovog mira i kraljevstva kroz povijest je promijenio i najtvrđa srca koja su se činila nepopravljivima...
Prava radost učenika nije u tome što mu se u Isusovo ime i duhovi pokoravaju nego u činjenici što mu je ime upisano kod Isusa, u raju. To je najveća sreća, biti dio Isusovog kraljevstva koje i kad se čini nevidljivo raste i nosi trajni mir... "Što kažu ljudi tko sam ja?(...) Što vi kažete...?"
Isus zna odvovor ali ipak nas pita da bi i mi postali svjesni tko je Isus za nas. Po tome odgovoru vidjeti ćemo kamo trebamo krenuti i kakvi smo sada. Za neke je prorok, za Petra Krist, Pomazanik, Spasitelj. Promisli na tren i odgovori Isusu iskreno, istinito. Ako si i daleko on te želi privući svome svetomu srcu. Za njega si dragocjen/a. Tvoj život mu je važan. Tebe je otkupio, on Bog, čezne za svojom ljubavlju. Uzvrati mu ljubavlju na ljubav! Utješi Gospodina koji je za tebe dao život. Za mene si jedini Smisao, izvor nade i Spasitelj!
Mijo Rak |
