KAKO POMAGATI UMIRUĆEMU
Zašto nam je to toliko teško?
Teška bolest ili smrtonosna bolest našeg bližnjeg neminovno nas upućuje da razmišljamo i o vlastitoj bolesti i smrti. To nam je odbojno i svi bježimo od toga. Čak i onda ako smo vjernici. No, teška bolest našeg bližnjega mora u nama pobuditi misao: ja sam kršćanin. Posjedujem dragocjenu nadu da će Bog biti uza me, da me ni u najtežem mojem životnom času neće napustiti. Smrt i život uvijek idu zajedno. Na vjeru današnjih ljudi utječe suvremeno vrijeme koje je prepuno raznih omamljenosti, nejasnoća, lažnih nada i nerealnih obećanja.
Ako mi sami budemo svjesni da je umiranje dio života, doduše jako gorak dio, tada ćemo lakše pristupiti umirućem čovjeku.
Umirući zna da je na kraju puta. Najčešće ga ne plaši toliko blizina smrti, koliko ga plaši osjećaj da će u času umiranja ostati osamljen.
Kako biti uz bolesnika ?
Biti uz umirućega znači biti tiho i ljubazno prisutan uz njegov krevet. To znači prije svega biti blizu, dotaknuti ga, biti nenametljiv, dati mu do znanja našu želju da budemo prisutni i da mu želimo pokloniti svoje vrijeme. Najučinkovitije je s bolesnikom zajedno moliti. Ako to nije moguće, tada je dobro tiho moliti umjesto njega. Nikako nije dobro bolesnika uzbuđivati našim jaucima, naricanjima ili plačem. Potrebno je biti mirno ozbiljan, kako dolikuje takvom ozbiljnom trenutku.
Zašto moliti ?
Molitva je prilika da nadvladamo našu zbunjenost, izgubljenost i smetenost pred bolešću i pred smrću. Molitva će nas iznutra okrijepiti, smiriti i pripraviti da možemo bolesniku služiti samo našom tihom prisutnošću.
Što reći bolesniku?
Uvijek će ostati prepušteno okolini ili rodbini koliko će reći bolesniku o njegovom zdravstvenom stanju. Iz poštovanja prema bolesniku treba biti jasan. Ako volimo bolesnika, tada mu nećemo govoriti zamagljeno, u rebusima i u zagonetkama. To osobito bolno doživljavaju oni ljudi koji su tijekom života bili jasni, pouzdani i jednostavni kao osobe i kao sugovornici.
To se doduše kosi sa današnjim načinom razmišljanja kad se sve nastoji zamagliti. Ni zdrav čovjek ne želi čuti informacije koje su nejasne, nepouzdane ili djetinjaste.
Osobito to ne želi slušati bolestan čovjek koji je svjestan kako mora dovršiti svoje važne račune, srediti svoje odnose s obitelji, s prijateljima i s Bogom.
Nije dobro lažnim nadama vraćati bolesnika u neko tobožnje stanje u kojem će on ozdraviti i sve će opet biti kao nekada. Njemu treba učiniti prigodu da se uspije zahvaliti Bogu i bližnjima, priznati svoje pogreške ili nedostatke, izmiriti se, oprostiti ili tražiti oproštenje. Takve će misli bolesnika smiriti i odmoriti.
Vrijeme umiranja mora biti dostojanstveno. Stoga ono ne smije biti obojeno lažima.
Ako je umirući opterećen nekim svojim grijehom, treba mu reći da i mi znamo kako je grijeh teret, i da isto tako znamo da je jedino Bog u stanju preuzeti i poništiti naš grijeh.
Umirućem čovjeku se mora omogućiti da prizna svoj grijeh, da ga se oslobodi u ispovijedi, da učini zadovoljštinu za svoje grijehe i da se potom u duši smiri ili čak obraduje.
Kako tješiti?
Kad je čovjek na kraju svog životnog puta, on se u duši osjeća poput malog djeteta. On je poput djeteta željan blizine, zaštite, sigurnosti i topline. Zato se tako prema njemu moramo i ponašati. S njim moramo biti blagi i nježni. Nemojmo se sramiti ili bojati držati bolesnika ga za ruku ili ga blago milovati po licu. Poljubimo bolesnika ako nam je to majka, otac, dijete, žena, muž… On će to vrlo dobro osjetiti. Možemo mu šaptati kako se nalazi na dobrom putu, na putu koji vodi k dobrom Bogu. Taj dobri Bog je na dnu tamnog tunela i čeka ga raširenih ruku. Umirućeg možemo nježno osvješćivati kako je na putu preko široke rijeke. Recimo mu da mu želimo blagi prijelaz preko vode. Ocrtajmo mu dobroga Boga koji ga čeka na drugoj obali.
Tiho pričajmo bolesniku o prekrasnim stanovima koje je Bog pripravio na sve nas, njegovu djecu. Ohrabrujmo bolesnika da se posve svjesno i svojevoljno prepusti u Božje naručje. To ćemo postići tako da mu govorimo o Bogu koji je poput majke: beskrajno strpljiv, beskrajno nježan, beskrajno topao.
Ako postignemo takvo ozračje pored umirućeg bolesnika tada smo mu najviše pomogli.
Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
| » > |
|---|
