ŽUPA SVETI JURAJ NA BREGU

Get Adobe Flash player
+++ +++

Udruga „Pomoć neizlječivima“

1. pismo članovima Udruge

5. 4. 2010.

Verica Jačmenica-Jazbec

 

MUDROST  POSTOJANJA

 

Od početka postojanja naše Udruge (siječanj 2010.) povezani smo sa sličnom Udrugom iz Maribora. Prvog travnja ove godine bila sam pozvana u njihovu Udrugu „Hospic“ na zanimljivo predavanje. Gostovala je sveučilišna profesorica iz Amerike Joan Halifax  koja se 40 godina bavi proučavanjem i pratnjom umirućih. Ona je i antropologinja i ekologinja i veliki borac za ljudska prava, te učiteljica duhovnosti. Mnogo putuje po svijetu i drži predavanja o smislu života. Napisala je 8 knjiga iz oblasti pomoći umirućima. Slovenci upravo sada prevode jednu njezinu knjigu na svoj jezik. Imala sam iznimnu priliku razgovarati s tom zanimljivom stručnjakinjom. Zanimala ju se situacija u Hrvatskoj i u Međimurju. Bila je vrlo iznenađena kako mi u Međimurju imamo dobru suradnju i podršku od strane crkve u pitanjima teških bolesnika i njihova umiranja. U svojem predavanju ona je naglasila kako jedan normalan i zdrav čovjek ne smije očekivati kako će smrtnost samo njega zaobići i da će on tome umaknuti. Potrebno je duboko cijeniti svaki trenutak života i ne svjesno i namjerno od svog života praviti kalvariju, tvrdeći kako moramo skrbiti za djecu, pa za veliku kuću, pa za veliki auto, pa za vikendicu, pa da moramo unucima ostavljali velika nasljedstva, pa sve u tom stilu…. A od tog silnog  truda ne stignemo mirno živjeti uz svoju obitelj. Treba prvenstveno težiti da živimo unutar svoje obitelji sretno i mirno i zadovoljno. Ako gledamo samo da budemo bogati, tada nikada nećemo imati dosta novaca i ostalih materijalnih dobara… a vrijeme će proći  i doći će doba bolovanja i smrti, pa će nam biti žao da smo mnogo svoje snage u životu usmjerili u krivom pravcu….

 

Tema predavanja je bila Mudrost postojanja.

Njezina ideja vodilja je jedna rečenica grčkog filozofa Platona da je „ zipka našeg života u  suočavanju  sa smrtnošću“.

Kako se danas umire ?

Danas su naši umirući često marginalizirani. Svi ih se žele riješiti. Zato ih se otprema u bolnice, a tamo ih se stavlja iza paravana, tobože da bi bili na miru. Radi se o tome da umirući ustvari smetaju, zauzimaju krevete kojih ionako ima premalo. Ti ljudi gube svoje dostojanstvo, te postaju teret društvu i obitelji. Oni umiru u šumi raznih stalaka i aparata, bez ikoga svojega. Nitko o tome danas ne želi govoriti. Zato obični ljudi o tome premalo znaju. Oni koji se zauzimaju za dostojanstvo umirućih proglašuju se čudacima.

Predavačica je naglasila  kako svi zatvaramo oči pred smrću: koliko se ljudi danas ovdje u Međimurju pita, gdje na primjer, završavaju pobačena djeca? Gdje su djeca koja su se kao mrtvorođenčad rodila u rodilištima? Gdje su djeca koja su umrla par sati po porodu? Koliko ljudi pokapa takvu svoju djecu? Koliko ljudi  to prepušta bolnici? Takva djeca se često bacaju u bolnički otpad i spaljuju se. Maribor je u proljeće ove godine dobio na  mjesnom groblju specijalno mjesto gdje se pokapaju  pobačena, prerano rođena mrtva djeca i djeca koja su umrla par sati po porodu.

 

Kršćanstvo mnogo govori o smrti te nastoji ljude pripremiti za smrt. Mi sami, kao članovi crkve i članovi obitelji, jako zakazujemo u tom pogledu. Mi svoje roditelje i starije ne pripremamo za smrt. Prošle godine je, na primjer, u Čakovcu od svih

2

pokopanih katolika samo oko 50 % primilo sakramente umirućih i umrlo pomireno s Bogom. Tome smo krivi mi bližnji, mi rođaci, mi djeca naših umirućih. Često je odgovor rodbine da se nisu nadali smrti svog rođaka.

 

Ako je naš rođak star čovjek, teško bolestan, ako mu se zdravstveno stanje pogoršava, ima li druge pomisli nego da bolesnik ide svome kraju… I zašto mu onda ne pozivamo svećenika ? Čovjek koji je cijelog života bio vjernik na kraju umire bez vjerske utjehe, jer se rodbina boji da bi nakon bolesničkog pomazanja njihov rođak mogao umrijeti...

Profesorica je govorila kako su u životu ljubav i smrt poput darova. Njih dobivamo zamotane u lijepi papir. Ne znamo što je u paketu dok ga ne otvorimo. Ne znamo kakva je naša ljubav dok je ne iskusimo. Ne znamo kakva je smrt dok joj se ne približimo.

Današnji čovjek tobože vjeruje u smrt. No, on ne vjeruje da će se smrt dogoditi i njemu. Današnji čovjek misli da će baš on biti izuzetak.

Svaki se čovjek pita ima li u njemu nešto neumrlo. To se osobito pita čovjek koji umire. Ako je vjernik, on zna da ima neumrlu dušu. U tome ga moramo mi, njegovi bližnji, podržavati i sokoliti. Naša religija nam pomaže da se dotaknemo smrtnosti u nama samima. S tim se trebamo ozbiljno suočiti, a ne to omalovažavati. Predavačica je naglasila kako u Americi godišnje umre 3 miliona ljudi. Samo 10 % njih umire iznenadnom smrću, pa oni mogu donekle biti nepripravni za smrt. No  90 % postaju najprije bolesni, potom se liječe, pa imaju vremena i šanse da se pripreme na smrt. I na kraju uvijek i neminovno umru.

 

U našoj današnjici  zagovornici raznih sektaških grupacija tvrde kako baš oni za svaku bolest imaju metodu iscjeljivanja i pravi lijek. Ta su iscjeljivanja doduše skupa, a njihovi specijalni lijekovi još skuplji. Bez obzira što medicina postoji već tisućljećima i što iscjelitelji iscjeljuju tisućljećima, još uvijek se nije dogodilo da bi i jedno ljudsko biće izmaklo smrti. Svi umiru! Umiru svi liječnici, svi iscjelitelji, svi oni koji se u medijima predstavljaju kao vlasnici našega zdravlja i naših duša.

 

Moramo jednostavno prihvatiti da je umiranje faza našega života. To nije točka stavljena na kraj našega života. To je tek dvotočka u našem životu: iza umiranja slijedi nova faza. Ona koja nam je obećana, ona u koju smo cijeli svoj život vjerovali. Umirućem čovjeku je potrebna naša sućutna blizina, a ne naša laž. Ako umirućemu lažemo, time rušimo njegovo Bogom dano dostojanstvo. On to nije zaslužio. Umirući ne smije izgubiti svoje dostojanstvo. Mi koji ostajemo iza njega moramo se boriti da se njegovo dostojanstvo poštuje. Moramo biti svjesni da osim fizičke boli umirući ima i svoju psihološku, duhovnu i socijalnu bol.

Predavačica je naglasila da o nama koji smo bližnji, o nama koji smo volonteri, ovisi koliko ćemo vrijeme umiranja preimenovati u sveto i dragocjeno vrijeme. Kada se zaista budemo zbližili s idejom da smo svi smrtni, tada ćemo biti u mogućnosti pomagati jedni drugima. Tada ćemo moći smrt sagledati kao oblik oslobođenja od sadašnjosti i kao prijelaz… ne u ništavilo, nego u obećanu budućnost.

 

Na kraju predavanja bilo je moguće kupiti zanimljivu i potresnu knjigu o umiranju djece koju je napisao vodeći norveški stručnjak za palijativnu medicinu.

Članice mariborskog „Hospica“ poklonile su našoj Udruzi nekoliko brojeva svojeg kvartalnog časopisa koji su puni zanimljivih tema prikladnih za našu edukaciju volontera.

Časopise možemo posuditi svima zainteresiranima.

 

Udruga „Pomoć neizlječivima“

2. pismo članovima Udruge

20. 4. 2010.

Verica Jačmenica-Jazbec

 

ŽALOVANJE

 

Zasigurno se svaki od nas našao u svom životu u nekoj situaciji kada mu se urušio njegov svijet koji je izgrađivao, na koji je bio navikao, koji je bio dio njegove svakodnevice i za koji je želio da potraje zauvijek. To može biti trenutak kad doživimo teškoću vlastite bolesti ili bolesti dragih osoba. Drugi put to može biti čas kad nas sustigne neka nevolja, nesreća koju nismo mogli spriječiti. Treći put to može biti smrt kojoj se čovjek ne može oduprijeti. U takvim trenucima svi smo osjetili što znači imati uza se ljude koji nas razumiju, koji su uz nas i s nama, koji žele s nama proživljavati ono teško što nam se događa. Tada živo osjećamo što znači biti bližnji, dobar susjed ili rođak, što znače u našem životu dobri znanci i pravi prijatelji.

Ipak, kad se smrt dogodi u našoj vlastitoj obitelji, kad iz naše sredine odlazi bliska osoba s kojom smo dugi niz godina dijelili životne teškoće i radosti, tjeskobe i nade, tada je susret sa smrću daleko bolniji i dublji. To može biti trenutak u kojem nestaje naš svijet koji smo do tada voljeli, u kojem smo se dobro snalazili i u kojem smo toliko toga planirali. No, i u takvom bolnom rušenju našeg svijeta, mi jako dobro osjećamo potporu koju nam daju naši bližnji.

Svaki je gubitak gorko iskustvo: bilo da se radi o gubitku zdravlja, o gubitku orijentacije u životu, o gubitku drage osobe. Liječnici, med. sestre, njegovatelji, volonteri, socijalni radnici i svećenici skoro se svakodnevno susreću sa činjenicom smrti, bilo da liječe, njeguju, dvore, podjeljuju sakramente ili pohađaju i tješe bolesnike. Liječnik bolesnika pripravlja za zadnje dane. Svećenik ga priprema za susret s Vječnim. On potom vjernike sprovodi uz molitve na groblje. Socijalni radnik stalno bdije nad obitelji koja mu je dodijeljena.

Kad  nam umre mama ili tata, tada se suočavamo sa činjenicom kako smrt nije samo fizičko umiranje, nečiji odlazak iz naše ljudske sredine. To je pojava praznine koju do tada nismo poznavali. Smrt roditelja je trenutak u kojem odjednom nestaje osoba kojoj smo se obraćali u nesigurnostima, kojoj smo dolazili kada smo rekli da „idemo kući“. To je trenutak kad spoznamo da, unatoč mogućih razlika, nedostaje osoba s kojom smo o mnogočemu mogli razgovarati, raspravljati, s kojom smo znali biti ozbiljni ili se znali našaliti. To je bila osoba koja  nas je uvijek čekala i koja je tvorila naš dom. Smrću takve osobe naš svijet postaje siromašniji i drukčiji.

Premda je sve u času smrti drage osobe nestvarno i tužno, nejasno i nesigurno, čovjek se osjeća sigurnije kada su i u takvim okolnostima uz njega prijatelji, znanci, oni koji s njim dijele i teške trenutke. Kad izgubimo dragu osobu, suočavamo se s do tada nepoznatim osjećajima. Te osjećaje ni mi sami ne razumijemo, a kamo li da ih razumiju naši bližnji. Žalost nikoga ne zaobilazi. Ne pita nas za starost, bogatstvo, spol, izobrazbu, rasu ili religiju. Ona ulazi u svačiji život. Susret s gubitkom bližnjega je uvijek velika prekretnica u životu. Žalovanje je uvijek bolan proces. Ono ima svoje točno određene faze. To je zahtjevno i stresno razdoblje u životu svakog čovjeka. U tom vremenu čovjek si često postavlja pitanje kojeg se ujedno i boji: Jesam li ja uopće normalna osoba?

Čovjek se uvijek sramiti svoga žalovanja. O tim stvarima teško govori i s najbližima.

 

 

2

Koji put je o tome lakše govoriti s onim ljudima koji su u istoj situaciji kao i mi. Možda je najbolje o tome govoriti sa stručnim ljudima koji poznaju faze žalovanja i koji nam najbolje mogu pomoći.

Kad našu obitelj pohodi smrt, odjednom se nađemo u stanju žalosti, zbunjenosti  i nemoći.

Često plačemo ili pak uopće nemamo snage za plač. Imamo osjećaj da sadašnjost nije stvarna, da se sve to ne događa nama samima. Počinjemo biti prestrašeni, bijesni i napeti. Ponekad znamo biti i tupi ili osjećati u sebi brze promjene raspoloženja. Imamo strah od nespoznatog te jaki osjećaj izoliranosti i samoće u svojoj boli. Često osjećamo pritisak u prsima i bolove u tijelu, neku trajnu pospanost ili pak nesanicu. Možemo imati gubitak apetita, rjeđe pak pretjeranu glad. Burkaju nam se uspomene te se na ni na što ne možemo koncentrirati. Želimo se silom odalečiti od svih ljudi. Istovremeno imamo potrebu za osamljenošću, ali i strah od samoće. Često nas prati osjećaj krivnje.

Guši nas jedno veliko pitanje: zašto, zašto, zašto ???

Sav taj naš unutarnji nemir i nesnalaženje u času smrti drage osobe zove se žalovanje.

Žalovanju se mora dati vremena i prostora u našem životu. To nije naš hir, nego je biološka potreba. Kao što postoji biološki određeno vrijeme za menstruaciju, vrijeme za trudnoću, vrijeme da dijete prohoda, da osoba dozori, tako postoji i biološki potrebno vrijeme za žalovanje.

Žalovanje nije, dakle, stvar čovjekove osobne odluke, to je stvar njegove biološke prirode. Zato se taj osjećaj ne smije zatomiti, ne smije ga se prigušiti ili preskočiti. Vrijeme oporavka od smrti bližnjega je vrijeme koje je potrebno da  se čovjek vrati u normalu. U principu to traje od šest mjeseci do godine dana. Svrha žalovanja jest da se srodimo s gubitkom i da  priberemo snage za novi početak. Svoje žalovanje ugrađujemo u život umrle osobe i tako dopunjujemo njezin život. Način žalovanja je specifičan za svaku pojedinu osobu. U uspjelom obrascu žalovanja čovjek nauči voljeti dragocjenosti koje, usprkos gubicima i ograničenostima, donosi i sadrži život. U procesu žalosti čovjek shvati da njegova duša treba vremena kako bi se oporavila i  prilagodila novim okolnostima.

Postoje i bolesni i opasni oblici žalovanja:

a/   Ponekad nam se u žalovanju rodi misao da bi najbolje bilo da pokojnika slijedimo i da sami odemo s njime u smrt. To nije stran ili nepoželjan osjećaj. On se često javlja, ali ga treba znati prepoznati i savladati. Ukoliko nam se misao na samoubojstvo javlja često, tada je potrebno potražiti stručnu pomoć psihologa ili psihijatra.

b/    Ljudi obično o pokojnima govore samo sve najbolje. No, mudro je biti iskren i

proraditi sve pokojnikove dobre i loše strane. Na taj način štitimo svoju dušu i vraćamo je realnosti.

c/    Može se dogoditi da se žalujući „okameni“ u svojoj žalosti. Do njega tada ne dopiru riječi njegovih bližnjih, on čak odbija i njihovu blizinu. Takvom je čovjeku hitno potrebna stručna pomoć.

d/    Koji put žalujuća osoba uporno ustraje u predugom žalovanju. Može biti da si na taj način stvara alibi za svakodnevni odlazak na groblje, u crkvu, u samoću… Takvo žalovanje sprečava  žalujućeg da radi i da se brine za sebe i za svoje bližnje. Žalovanje postaje isključiv način njegovog funkcioniranja.

Takvi oblici ponašanja nisu dobri. Čovjeka u tuzi treba poticati da polako s vremenom dokida proces žalovanja, ali da voljenu osobu zadrži u svom srcu.

Prekinuti žalovanje ne znači da više ne volimo dragu osobu.

To samo znači da smo spremni urasti dalje u svoj život i slijediti dalje njegove zakonitosti.

Udruga „Pomoć neizlječivima“

3. pismo članovima Udruge

30. 6. 2010.

Verica Jačmenica-Jazbec

 

EDUKATIVNI  SEMINAR  U  ZAGREBU

 

Početkom svibnja 2010. održan je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu trodnevni seminar za volontere palijativne skrbi. Predavanja su držali vodeći medicinski stručnjaci koji se bave zbrinjavanjem najtežih i neizlječivih bolesnika. Skupu je prisustvovalo stotinu polaznika iz cijele Hrvatske. Skoro trećina od njih bili su laici - volonteri koji žele naučiti kako da u svojim sredinama, gradskim kvartovima, mjestima ili selima budu korisni onima koji su teško bolesni i čije su prognoze ozbiljne. Evo nekih misli koje smo čuli na tom seminaru.

Brzina i ispraznost života

Suvremeno vrijeme nameće civilizaciju brzog života i brze zarade. Sve u životu mora biti brzo, odmah i sada. Čini se kao da želi zavladati vrijeme samo estrade i spektakla. Ljudi provode vrijeme pred TV ekranima gledajući „Farmu“ i slične emisije koje predstavljaju nerealan život. U takvom životu nema vremena za bolest, starost, nemoć i smrt.

Kao da su zanemarene prave vrijednosti od kojih se život sastoji. Ozbiljne se teme potiskuju.

Danas bismo svi trebali biti trajno lijepi, uvijek mladi, bez puno truda uspješni, u kratkom vremenu bogati i besmrtni. No, realni život je drugačiji. U tom životu naši voljeni i mi sami obolijevamo, postajemo nemoćni, slabi, starimo, drhtimo, zaboravljamo, bolujemo i umiremo. Zloćudne bolesti sve više nadiru. Efikasnih lijekova nema dovoljno. Ako ih i ima onda su   basnoslovno skupi i običnom čovjeku nedostupni.

Odgovornost za vlastito zdravlje i preventiva bolesti

Svakodnevno dolazimo u paradoksalne situacije: Kao društvo trošimo silan novac na liječenje raznih vrsta malignih bolesti. Čak i onih koje se uopće ne bi pojavile da smo provodili zdrav život. Pušači i alkoholičari se busaju u prsa svojom slobodom da sami odlučuju o svom zdravlju. Na kraju se ipak nađu na „jaslama“ fondova za zdravstveno osiguranje. Ono pak nikad nema dovoljno novca. Nemoguće je podmiriti sve troškove liječenja raka pluća, ždrijela i mokraćnog mjehura od  čega pušači najčešće obolijevaju. Preventiva za te bolesti bila bi mnogo jeftinija i djelotvornija.

U suvremenu medicinu nadiru pitanja: Isplati li se bolesniku - alkoholičaru presađivati jetru? Takav je bolesnik uglavnom sam kriv za bolest i posljedično zatajenje svoje jetre. On je znao da će ga to zadesiti. No, nije mario za svoje zdravlje. Ne bi li bilo moralnije presaditi jetru  onom bolesniku kojega je bolest snašla bez njegove krivnje i njegova udjela? Svaki čovjek bi trebao sam brinuti brigu o svojemu zdravlju. Zapad je to već davno postavio na zdrave temelje. Život je jedinstvo zdravlja i bolesti i svega onoga što leži između toga. Čovjek mora biti svjestan da postoje bolesti koje se mogu izbjeći. Dobar liječnik pak mora znati upoznati i pomiriti bolesnika s njegovom bolešću.

Pogrešno trošenje novca

Danas se mnogi ljudi nepotrebno smještavaju u bolnice. Na takve nepotrebne hospitalizacije troše se  velike svote novca. Taj bi se novac lako mogao upotrijebiti za hospicijske ambulante ili krevete. Kad se radi o bolesnicima koji su na kraju života i čija je dijagnoza definitivna, nije potrebno trošiti silan novac na ponavljanje pretraga. Nedavno je u Zagrebu palijativni pacijent (koji je za tri dana umro) čekao na hodniku klinike 12 sati na red za jednu radiološku pretragu.

2

On od te pretrage nema više baš nikakve koristi. Za umiruće bolesnike nema smisla sakupljati nalaze. Time se samo, tobože, umiruje on i njegova obitelj. Trebalo bi  taj novac kanalizirati u svrhu poboljšanja kvalitete života koji je još bolesniku preostao.

Kako se radi u drugim dijelovima Hrvatske

U Puli su liječnici najprije o palijativnoj medicini educirali svoje lokalne političare. Potom su ih odveli u Englesku u hospicij. Na licu mjesta su im zorno pokazali što znači dobra palijativna skrb. Tek zatim su od njih na nivou grada Pule tražili novac za svoj ambulantni hospicijski tim. Predavači su na seminaru govorili: što je država bogatija, članovi obitelji su labavije međusobno povezani. Iz takvih obitelji sve više bolesnika umire u ustanovama. Zato su potrebe za hospicijima sve veće.

Izolacija bolesnika

Danas su u Hrvatskoj onkološki i kronični neurološki bolesnici vrlo zanemareni, osobito u socijalnom smislu. No, kada je bolesniku liječenje završeno ili on ne odgovara pozitivno na lijekove koje dobiva, tada počinje skrb za bolesnika. On tada ne smije ostati osamljen i zanemaren. Takav bolesnik obično želi biti u krugu svoje obitelji. To mu treba omogućiti. Treba mu posvetiti takvu pozornost da shvati kako je on dragocjen i vrijedan i u svojoj bolesti i do zadnjeg dana svoga života.

Depresija

Svaki bolesnik s malignom bolešću ima i popratnu depresiju. Depresija se mora liječiti kod psihijatra ili iskusnog liječnika primarne medicine. Neliječena depresija bolesniku ruši imunološki sustav. Stoga se njegova maligna bolest još jače razbuktava. Depresivni bolesnik je danas negativno obilježen. Njemu svi iz njegove okoline dijele savjete. Neuki ljudi uvjeravaju ga da on sam mora nadvladati svoju bolest. No, on to ne uspijeva postići. Zato se sve više povlači u sebe, pati, a nitko za njega ne  traži stručnu pomoć.

Pravo na žalovanje

Današnje vrijeme je obilježeno žurbom. Takvo užurbano vrijeme ne daje čovjeku pravo da odvoji vrijeme za žalovanje. A žalovanje je kod svakog čovjeka normalan proces koji se ne može sažeti i zbiti u nekoliko dana. Normalno žalovanje traje od pola do jedne godine. Za čovjeka koji je u žalovanju vrijeme teče jako sporo. Sa čovjekom koji je u žalovanju treba mnogo razgovarati i treba ga još više slušati. Treba mu osvješćivati da su gubici u životu svakog čovjeka neminovni. Oni su i pravedni, jer zahvaćaju svakog čovjeka: i bogatog i siromašnog, i dobrog i zločestog. Čovjeku u žalovanju treba osvijetliti pozitivne strane žalovanja: To je ponos na proživljenu tešku životnu fazu, stečena mogućnost da se lakše  suočava s budućim problemima te veća osjetljivost za druge u nevolji.

Smirivanje boli

Bolesnici s malignom bolešću  u 90 % slučajeva imaju bol, nesanicu, nedostatak apetita, zatvor ili mučninu. U našoj ovdašnjoj, hrvatskoj situaciji, općenito vlada veliki strah od morfija. Taj neopravdani strah imaju, kako laici, tako i liječnici. To nikako nije opravdano. Najrazvijenije zemlje u svijetu troše najviše novaca na morfij i slične lijekove. Danas ovdje kod nas niti jedan bolesnik ne bi smio podnositi trajnu jaku bol. Imamo lijekova protiv jake boli ! Čak 90% teških bolesnika povoljno će reagirati na lijekove koji se daju na usta ukoliko su oni dobro kombinirani.

Briga o palijativnom bolesniku mora početi onoga časa kada mu je priopćena njegova teška dijagnoza. Ne smije se čekati. Nema se što čekati. Sa čekanjem se ništa ne dobiva, a mnogo se gubi. Palijativna skrb nikad ne dolazi prerano, a često dolazi prekasno. Promijenimo to !!!

 

 

Udruga „Pomoć neizlječivima“

4. pismo članovima Udruge

6. 7.  2010.

Verica Jačmenica-Jazbec

 

 

KAKO   SUSRETATI   SMRT

Udruga „Pomoć neizlječivima“ ima nakon pola godine svoga postojanja već 55 kvalitetnih i zrelih članova. To su ljudi sa širokom lepezom profesija. Svima je njima zajednička potreba bazične edukacije o tome kako ostvariti plodonosan susret s neizlječivim bolesnikom. Tome je bio posvećen i  radni susret održan 6. 7. 2010. u Čakovcu za članove iz cijelog Međimurja. Vodila ga je predsjednica Udruge Renata Marđetko.

 

Čovjek sadašnjice svjestan je neminovnosti smrti. No, u njegovoj duši tinja lažni tračak nade da će smrt baš njega ipak zaobići. Stoga nije svaki čovjek sposoban biti bližnji  teškom i neizlječivom bolesniku ili umirućemu. Često se nadamo kako će to netko drugi obaviti umjesto nas. Ta nas razmišljanja mogu navesti na sasvim pogrešan put. Događa se da si umislimo kako nismo u stanju biti uz svoje najmilije, roditelje, bračne drugove ili djecu čak ni onda kad su oni u završnoj fazi života.

Danas 98 % smrtno bolesnih ljudi želi umrijeti u krugu svoje obitelji. No, mi ih ipak u tom delikatnom i posvećenom vremenu olako prosljeđujemo glomaznim ustanovama i nepoznatim ljudima. Zdravstveni radnici su pak najčešće previše opterećeni rutinom. Oni se često ne stignu ljudski niti susresti sa svojim bolesnikom. Malo je vjerojatno da će, tako užurbani i zaposleni, za svog bolesnika imati toliko vremena i ljubavi da ga ljudski, s toplinom, s pozornošću i ljubavlju isprate na drugu obalu njegove životne rijeke.

 

Naša Udruga želi ohrabriti malog, običnog čovjeka da prepozna čas u sebi kada može priskočiti u pomoć neizlječivom bolesniku. Bolesnik je tada obično u fazi kad se više ne radi o medicinskim postupcima u smislu traženja dijagnoze i uzroka bolesti. Radi se samo o tome da se s njime ophodi maksimalno toplo i ljudski te da mu se omogući dolično umiranje.

 

Danas se svuda oko nas podcjenjuje ljudska patnja. U vezi s time nastoji se obezvrijediti te  iskriviti stvarnost. Želi se iskočiti iz ove „zemaljske faze“ i uskočiti u neka imaginarna svemirska prostranstva gdje vladaju sile, a ne osoba, gdje nema bolesti, starosti i smrti.

Palijativna skrb stoga je živo potrebna svugdje gdje su prisutni mali ljudi sa svojim krhkim tijelima, opterećenim dušama i ranjivim duhom. Stoga svaki pravi palijativac ima u svojoj blizini nepregledno područje rada.

 

Na edukaciji je tridesetak nas dragovoljaca učilo na tuđim, inozemnim iskustvima kako bismo oformili i osnažili svoja. Ohrabrivali smo se međusobno i poticali na ustrajnost u malim projektima. Shvatili smo da je baš naša međusobna različitost istodobno i naša velika  prednost. Razvili smo strategiju da i sitnim koracima  iskoračujemo iz postojećeg u bolje. To nam je dužnost kao ljudima današnjice. Odlučili smo ne čekati odluke državnih ministarstava ili predstavnika biskupija.

 

2

Moramo kao pojedinci slijediti svoj unutarnji impuls po kojem smo baš mi, ovdje i sada, dužni priskočiti onima koji se opraštaju od života.

Ako to ne učinimo mi, drugi će još manje!

 

Doživljaj vlastite smrti

Voditeljica Udruge dala nam je zadatak da razmislimo na koji način bismo mi sami željeli umrijeti. Time je htjela raskrinkati našu gotovo prirođenu suzdržanost kad je u pitanju naša vlastita smrt. Tek kad smo sami s time na čisto, možemo se ispravno postaviti kao bližnji bolesniku na samrti.

 

Ljudi danas ne znaju gledati smrti u oči. Obitelji često predaju olako svoga bolesnika liječniku. Obitelj misli kako će se liječnik moći brinuti za njihovog člana ne samo kao bolesnika, nego i kao osobu. Liječnik doduše može čovjeka poučiti o bolesti, ali ne mora biti kompetentan da ga poučava što je život, kako valja živjeti, što je svrha života i kakav je smisao bolesti i patnje.

 

Umješnost dobrovoljca

Osoba koja dolazi k teškom bolesniku mora znati postavljati pitanja ali i pomoći oblikovati odgovore. Naše je civilizacijsko i vjersko iskustvo na tom polju skromno. Mi ustvari ne znamo razgovarati s bolesnicima. Stoga to moramo uvježbavati, jer je to vještina kao i svaka druga.

Bolesnici uvijek žele razgovarati o svojoj krhkosti, bolesti, o mogućoj smrti, o tome da je možda blizu „njihovo vrijeme“. Mi, prividno zdravi, često skrećemo s takve teme, pa bolesnika ostavljamo osamljenog, nedorečenog i bez iskrenog sugovornika.

Dragovoljci moraju početi probijati tu odbojnu šutnju našeg postmodernoga doba.

 

Ljudska konačnost

Ljudska  konačnost je nezaobilazni dio naše stvarnosti. Stvarnost ne smijemo gurati od sebe. Smrt je danas odmaknuta iz svakodnevnice. Prepuštena je institucijama: bolnicama i staračkim domovima. U tome dragovoljci moraju biti mudri. Kvaliteta života ne smije se svoditi samo na zdravlje. Jer što je onda s onima koji su kronično bolesni? Ne smijemo svoje kršćanstvo sagledavati samo kao servis za ozdravljenje. Jer kuda s onim vjernicima koji mole, a nikad neće ozdraviti? Što ćemo s onim ljudima koji kroz bolest utiru svoj put prema Bogu? Što ćemo s onima koji ipak prihvaćaju svoj križ kako bi ih on uveo u (vječni) život?

Tko god ulazi u smrt (a svima nam je jednom ući), više nije sam. On ulazi u prostor koji je već nastanjen Isusovom prisutnošću. Pomisao na to širi novi obzor koji je veći od vidika koji donosi smrt.

 

Palijativna skrb uvijek bi trebala početi onoga časa kada se bolesniku priopći njegova teška dijagnoza. Ta skrb mora obuhvatiti kako bolesnika, tako i njegovu obitelj.

Ona nikad ne može nastupiti prerano! A nažalost, još uvijek često nastupa prekasno!

 

Ako bilo kada, u mladosti ili u zreloj dobi, osjetite u sebi nježni, tihi zov za ovakvu djelatnost, javite nam se.

Ne utrnite u sebi taj plamičak.

Mi ćemo vam pomoći da ga bolje prepoznate i da se zadovoljni ukorijenite u njemu.

 

 

 

 

Udruga „Pomoć neizlječivima“

5. pismo članovima Udruge

29. 9. 2010.

Verica Jačmenica-Jazbec

KAKO  POMAGATI  UMIRUĆEM  VJERNIKU

 

 

Zašto nam je to toliko teško?

Teška bolest ili smrtonosna bolest našeg bližnjeg neminovno nas upućuje da razmišljamo i o vlastitoj bolesti i smrti. To nam je odbojno i svi bježimo od toga. Čak i onda ako smo vjernici. No, teška bolest našeg bližnjega mora u nama pobuditi misao: ja sam kršćanin. Posjedujem dragocjenu nadu da će Bog biti uza me, da me ni u najtežem mojem životnom času neće napustiti. Smrt i život uvijek idu zajedno.

 

Na vjeru današnjih ljudi utječe suvremeno vrijeme  koje je prepuno raznih omamljenosti, nejasnoća, lažnih nada i nerealnih obećanja.

Ako mi sami budemo svjesni da je umiranje dio života, doduše jako gorak dio, tada ćemo lakše pristupiti umirućem čovjeku.

Umirući zna da je na kraju puta. Najčešće ga ne plaši toliko blizina smrti, koliko ga plaši osjećaj da će u času umiranja ostati osamljen.

 

Kako biti uz bolesnika?

Biti uz umirućega znači biti tiho i ljubazno prisutan uz njegov krevet. To znači prije svega biti blizu, dotaknuti ga, biti nenametljiv, dati mu do znanja našu želju da budemo prisutni i da mu želimo pokloniti svoje vrijeme. Najučinkovitije je s bolesnikom zajedno moliti. Ako to nije moguće, tada je dobro tiho moliti umjesto njega. Nikako nije dobro bolesnika uzbuđivati našim jaucima, naricanjima ili plačem. Potrebno je biti mirno ozbiljan, kako dolikuje takvom ozbiljnom trenutku.

 

Zašto moliti?

Molitva je prilika da nadvladamo našu zbunjenost, izgubljenost i smetenost pred bolešću i pred smrću. Molitva će nas iznutra okrijepiti, smiriti i pripraviti da možemo bolesniku služiti samo našom tihom prisutnošću.

 

Što reći bolesniku?

Uvijek će ostati prepušteno okolini ili rodbini koliko će reći bolesniku o njegovom zdravstvenom stanju. Iz poštovanja prema bolesniku treba biti jasan. Ako volimo bolesnika, tada mu nećemo govoriti zamagljeno, u rebusima i u  zagonetkama. To osobito bolno doživljavaju oni ljudi koji su tijekom života bili jasni, pouzdani i jednostavni kao osobe i kao sugovornici.

To se doduše kosi sa današnjim načinom razmišljanja kada se sve nastoji zamagliti. Ni zdrav čovjek ne želi čuti informacije koje su nejasne, nepouzdane ili djetinjaste.

Osobito to ne želi slušati bolestan čovjek koji je svjestan da mora dovršiti svoje važne račune, srediti svoje odnose s obitelji, s prijateljima i s Bogom.

 

 

 

2

Nije dobro lažnim nadama vraćati bolesnika u neko tobožnje stanje u kojem će on ozdraviti i sve će opet biti kao nekada. Njemu treba omogućiti prigodu da se uspije zahvaliti Bogu i bližnjima, priznati svoje pogreške ili nedostatke, izmiriti se, oprostiti ili tražiti oproštenje. Takve će misli bolesnika smiriti i odmoriti.

 

Vrijeme umiranja mora biti dostojanstveno. Stoga ono ne smije biti obojeno lažima.

Ako je umirući opterećen nekim svojim grijehom, treba mu reći da i mi znamo kako je grijeh teret, no da isto tako znamo da je jedino Bog u stanju preuzeti i poništiti  naš grijeh.

Umirućem čovjeku se mora omogućiti da prizna svoj grijeh, da ga se oslobodi u ispovijedi, da učini zadovoljštinu za svoje grijehe i da se potom u duši smiri ili čak obraduje.

 

Kako tješiti?

Kad je čovjek na kraju svog životnog puta, on se u duši osjeća poput malog djeteta. On je poput djeteta  željan naše blizine, zaštite, sigurnosti i topline. Zato se tako prema njemu  moramo i ponašati. S njim moramo biti blagi i nježni.

Potrebno je prigušiti svjetlo u prostoriji, stišati buku, dobro utopliti bolesnika. Nemojmo se sramiti ili bojati držati bolesnika za ruku ili ga blago milovati po licu. Slobodno poljubimo bolesnika ako nam je to majka, otac, dijete, žena, muž, prijatelj… On će to vrlo dobro osjetiti. Tiho pričajmo bolesniku o prekrasnim predjelima koje je Bog pripravio na sve nas, njegovu djecu.

Možemo mu nježno šaptati o tome kako se nalazi na dobrom putu, na putu koji vodi k dobrom Bogu. Taj dobri Bog  je na dnu tamnog tunela i čeka ga raširenih ruku. Umirućemu možemo nježno osvješćivati kako mora putovati preko široke rijeke. Recimo mu da mu želimo blagi i siguran prijelaz preko vode. Ocrtajmo mu dobroga Boga koji ga čeka na drugoj obali. Govorimo mu o njemu dragim osobama koje su već prešle svoju životnu rijeku i nalaze se s druge strane. Te osobe željno čekaju na taj susret. Objasnimo bolesniku da u Božjoj blizini više nema bolesti, jauka, boli i plača. Tamo ne vlada starost, iznemoglost i bol. Tamo ćemo svi postati novi, preporođeni ljudi.

Ohrabrujmo bolesnika da se posve svjesno i svojevoljno prepusti u Božje  naručje. To ćemo postići tako da mu govorimo o Bogu koji je poput majke: beskrajno strpljiv, beskrajno nježan, beskrajno blag…

 

Ako postignemo takvo ozračje pored umirućeg bolesnika, tada smo mu najviše pomogli.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Raspored vjeronauka

Obavijesti o smrti

  • An Image Slideshow

Crkva iz zraka

  • An Image Slideshow

Molitva Majci Božjoj Lauretanskoj

MOLITVA MAJCI BOŽJOJ LAURETANSKOJ, ZAŠTITNICI ŽUPE SV. JURAJ NA BREGU

Presveta Bogorodice! Tvoj sveti lik nije uništen u urušenju Crkve.
Čudesno sačuvan postao nam je znakom da ti u srcu  naše župe želiš na osobit način biti prisutna kao Zaštitnica i Utočište svima koji ti povjere svoje tjeskobe i nade, svoje boli i brige. Ohrabreni tim znakom, puni pouzdanja i pobožnosti, tvome Srcu povjeravamo i predajemo svako dijete i sve mlade, bolesnike i patnike, siromahe naše župe i Domovine.
Pohodi sve naše obitelji i uvedi u njih jedinoga Spasitelja Isusa Krista da budu zdrave, vjerne i potomstvom blagoslovljene.

Marijo Lauretanska, moli za nas i moli s nama za mir u našoj ispaćenoj Domovini, da kroz sve poteškoće i opasnosti života sretno stignemo u radost Presvetoga Trojstva, da ga hvalimo i slavimo u sve vijeke vjekova.
Amen.

Majko Božja Lauretanska- moli za nas!

Panorama crkve

  • An Image Slideshow

Laudato TV

  • An Image Slideshow